Danas se primarnim skrbnikom ne smatraju samo majke već i majka i otac. Sekundarni skrbnici mogu najčešće biti bake i djedovi, braće i sestre, odgojitelji, učitelji,.. Čvstu emocionalnu vezu između djeteta i odrasle osobe/skrbnika nazivamo privrženost.

Adekvatnim odgovaranjem na djetetove potrebe, pružanjem topline, bliskosti, učestalim interakcijama s djetetom gradimo sigurnu privrženost ključnu za uspješan i prilagođen rast i razvoj djeteta, naspram stvaranja nesigurne privrženosti, koja često prethodi teškoćama u kasnijem stvaranju odnosa s drugim ljudima, disfunkcijama u ponašanju,.. Sigurnu privrženost dijete može izgraditi s bilo kojim roditeljem ili nekim drugim skrbnikom. U sigurnom odnosu skrbnici mogu imati pak različite uloge. Dok jedan skrbnik može više predstavljati sigurnu luku i utjehu u nevolji, drugi skrbnik može imati više ulogu suputnika koji će s djetetom proći te nedaće i izvesti ga na pravi put (Rastimo zajedno, 2009). Svaka je ta uloga važna.

Očevi i majke imaju jednake sposobnosti brinuti se za dijete – kada imaju jednaku podršku i kada im se pruže iste prilike. Istraživanja navode kako su očevi kompetentni jednakom brzinom kao i majke razviti vještine za brigu i bavljenje djetetom, tj. razviti osjetljivost za dijete (Lamb. I sur. 1987.; Rastimo zajedno, 2023) te naučiti iskazati bliskost i pažnju.

Dok muškarac čuva maleno dijete, u njemu se događaju biokemijske promjene koje mu olakšavaju pokazivanje nježnosti i povezivanje s djetetom. Stoga se pretvaranje muškarca u oca najbolje postiže pružanjem mnogobrojnih prilika ocu za brigu o djetetu, od ranih dana. Što prije očevi prime svoju bebu u naručje, to prije izvješćuju da osjećaju ljubav i toplinu prema njoj (Sullivan, 1999.; prema Rastimo zajedno). Što se više očevi bave svojom djecom, to više izjavljuju o zadovoljstvu i osjetljivosti prema njima (Barclay i Lupton, 1999.; prema Rastimo zajedno).
Istraživanja pronalaze kako između majki i očeva postoje razlike u vrsti igre s djetetom. Dok su majke sklonije tihim igrama, edukativnim, vizuo-kognitivnim igrama, preferiraju igre uloga i pretvaranja, očeva igra s djetetom u većoj je mjeri fizička i interaktivna (Bokony,Patrick 2009. i Paquette, 2004.). Svojim „tipom“ igre očevi potiču razvoj samoregulacije, socijalnih vještina, otvorenost ka istraživanju, govorno-jezični razvoj te smanjuju vjerojatnost pojave nepoželjnih ponašanja (Rastimo zajedno, 2024.).

Živimo u vremenu prevelike dostupnosti, užurbanosti i višestrukih uloga što dodatno opterećuje kvalitetu i kvantitetu roditeljske uloge dok nas brojna istraživanja podsjećaju na važnost prisutnosti roditelja/skrbnika u životu djeteta (Sladović i Branica, 2009). Važno je podsjetiti se da su »majčinstvo i očinstvo dva ravnopravna i jednakovrijedna dijela cjelovitog roditeljstva« (Brajša, 1995; prema Sladović i Branica 2009) te tim riječima želimo svim našim dragim očevima sretan vam vaš dan i slavite svoju najvažniju ulogu u nečijem životu svaki dan!
                                    
Pia Martinić, mag.psych.

Prilozi s web stranice Rastimo zajedno
Bokony, P., Patrick, T. (2009). Rough-and-tumble play. University of Arkansas For Medical Sciences.
Paquette, D. (2004). Theorizing the father-child relationship: mechanisms and developmental outcomes; Human Development.
Sladović Franz, B. i Branica, V. (2009). Percepcija stručnjaka o očevima kojima je izrečen nadzor nad izvršavanjem roditeljske skrbi. Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu: Studijski centar socijalnog rada.
Fotografija preuzeta s web adrese